Čovjek bi rekao da nakon razočaravajućeg prvog dijela nećete ići gledati nastavak, međutim stvari se ne odvijaju uvijek prema očekivanom planu. U dogovoru s prijateljem, odlučili smo, želeći zapravo provjeriti može li nastavak biti gori od prvog dijela, pogledati taj „izlazak iz sjene“… možda bolje da ga nije bilo?
| Teenage Mutant Ninja Turtles: Out of the Shadows | (2016) | |
|---|---|---|
| Nindža Kornjače: Izlazak iz sjene | Sjedinjene Države | |
 |
Režija | Dave Green |
| Žanr | komedija, akcija, avantura | |
| Scenarij | Josh Appelbaum André Nemec |
|
| Glazba | Steve Jablonsky | |
| Trajanje | 112 minuta | |
| Uloge | ||
|
Pete Ploszek
Alan Ritchson Jeremy Howard Noel Fisher Megan Fox Stephen Amell Brian Tee …..
….. ….. ….. ….. ….. ….. Leonardo
Raphael Donatello Michelangelo April O’Neil Casey Jones Shredder |
||
Teenage Mutant Ninja Turtles: Out of the Shadows je drugi nastavak iz obnovljenog serijala o Nindža Kornjačama, prvi dio kojeg je objavljen 2014. godine. Redatelj se promijenio, međutim kada ostavite iste scenariste koji su progurali onu priču, date film Nickelodeonu (koji valjda rezonira na razini one najpriprostije američke djece) i prepustite produkciju Michaelu Bayju, teško da bi vas i sam Alfred Hitchcock spasio da je na mjestu redatelja. Ne želim reći da je drugi nastavak serijala negledljivo grozan, ali… nije pretjerano daleko.
Svakako, režisersku palicu preuzeo je Dave Green, potpuni anonimac kojemu je ovo tek drugi dugometražni filmski uradak nakon animiranog filma Earth to Echo, od kojega je Disney bio odustao tokom produkcije tako da je ostao de facto neprimijećen. U tom smislu nije odradio ništa lošiji posao od Jonathana Liebsmana, što nije bio nemoguć zadatak, ali nije se ni pretjerano izdigao. Režija je, kada se film pogleda u cjelini, još i solidna, odnosno jedna od onih stvari koje su štimale u ovom filmu. Sve u svemu, film je ponudio nekoliko stvari koje su bolje u odnosu na prvi nastavak, ali i nekoliko stvari koje su bile osjetno gore, što prilično jasan indikator s obzirom na to koliko su loše bile stvari u prvom filmu.
No, krenimo s onim stvarima koje su bile bolje. Iako relativno sekundarna stvar u odnosu na samu radnju, glazba korištena u filmu (kako službeni OST tako i odabrana popularna glazba) puno je bolje uklopljena i odabrana u odnosu na prvi film i, za razliku od prvog dijela u kojemu je ona trebala biti nekakva ambijentalno-kulturološka referenca, ovdje zapravo dosljedno i prikladno izvršava svoju funkciju pozadinske glazbe, bez da pretendira biti nešto simbolično. Druga stvar koja je osjetno poboljšana bio je humor! Iako bi bilo apsolutno pretenciozno tvrditi kako je TMNT 2 dosegao neku razinu vrhunskog humora, postoji osjetno poboljšanje u odnosu na prvi dio, gdje je humor djelovao prilično isforsirano. Ovdje, teško da bi se moglo reći da je isforsiran, puno je tečniji i prilagođeniji, a onda kada ne uspijeva zapravo se može reći kako je promašen, ali ne i isforsiran. Neki puns su bili izrazito dobro odrađeni, a posebno bih pohvalio scenu maskenbala u kojem se dječak prerušio u Transformera Bumblebeeja, što je izrazito komično kad se prisjetimo koliko je govora o Transformerima bilo u prethodnom filmu.
Likovi su u ovom filmu također ponešto bolje realizirani, odnosno, većina njih. Sada, ostaje pitanje radi li se tu zapravo o navikavanju na iste (jer, kornjače više ne djeluju toliko iritantne, osim možda Raphaela i nekih Leonardovih emo momenata) ili o nekom objektivnom poboljšanju, ali taj ću sud ostaviti vama; ono što ja mogu reći jest da bi vam isti trebali osjetno bolje leći. Ovdje bih posebno pohvalio Shreddera, kojega u ovom filmu tumači Brian Tee (još jedna od neobjašnjenih promjena u castingu), koji je sada konačno ostvario određenu sličnost sa svojim animiranim uzorom i koji sada, actually, djeluje uvjerljivo kao antagonist (mislim, djelovao je Shredder uvjerljivo i u prvom filmu, samo što je umjesto u Transformerima završio među kornjačama…). Rocksteady i Bebop (op.a. svinja i nosorog) su donekle simpatični, usklađeni sa svojim uzorima, mada se njihova međusobna dinamika i dinamika njihovog odnosa sa Shredderom nisu u potpunosti realizirale, ali je ostavljeno dosta prostora za eksploataciju tog aspekta u kasnijim nastavcima. Megan Fox, koja je doista *ebeno zgodna, također je pokazala određeni pomak i nešto bolje odradila ulogu April, dok je Will Arnett kao Vern Fenwick bio jednako zabavan i zdravoseljački simpatičan kao i u prvom nastavku. O učitelju Splinteru ne mogu ništa reći jer gotovo da i nije imao prostora na ekranu.
Dva najeksponiranija nova lika, ludi dr. Baxter Stockman i Casey Jones, nisu toliko oduševili. I dok nisam pobornik poštivanja originalnog materijala pod svaku cijenu, i u svakoj mjeri, a vidio sam i da su kasnije verzije lika išle u ovom smjeru, čini mi se, unatoč tomu, da je pretvaranje niskog, neuglednog ludog znanstvenika, bijelca, piskutava glasa i nesigurne pojave u visokog, snažnog i prilično iritantnog crnca čiji je smijeh (a koji je, valjda, trebao biti dokaz njegove psihičke nestabilnosti) apsolutno nesnošljiv zapravo promašen casting ili promašen pokušaj realizacije rasne korektnosti. Tyler Perry, koji me je oduševio u Fincherovom Gone Girl, ovdje je apsolutno grozan i prava je šteta što je tako važan lik (oni koji su gledali izvorni crtić znat će koliko je Stockman bitan u serijalu) tako olako potrošen; daleko od toga da Perry loše glumi, ali sav njegov talent je ograničen jednim hendikepiranim i loše razrađenim likom koji je daleko od esencije izvornog Baxtera Stockmana. Navodno će u trećem dijelu biti obrađena njegova transformacija… nisam siguran što da mislim. Casey Jones je, s druge strane, puno simpatičnije realiziran, a mladi Stephen Amell (koji u seriji Arrow tumači sličnog lika, Olivera Queena, odnosno Green Arrowa) je jako simpatičan u svojoj ulozi i vjerujem da će se svidjeti gledateljima. Ono što je meni bilo problematično kod Caseyja Jonesa je, nanovo, realizacija samog lika – i dok je njegova humanizacija svakako pozitivna stvar i čini ga likom koji je široj publici (a posebice djeci) znatno simpatičniji, ostaje činjenica da je to daleko od agresivnog borca za pravdu iz izvornih materijala, čija je misterioznost (ovdje smo o njemu saznali sve) bila jedna od ključnih odlika njegova lika i njegovih pojavljivanja.
Nešto bih trebao reći i o Krangu, ali taj je lumen tako loše i promašeno iskorišten da ću mu radije posvetiti nešto više teksta kada izađe treći film, gdje zapravo ne bi trebao biti sporedni glavni negativac, nego pravi glavni negativac. Sve u svemu, likovi su, unatoč nekoliko izuzetaka, jedna od pozitivnih strana ovoga filma. (I da, zna li itko gdje je nestao William Fichtner?)
Posljednja pozitivna strana ujedno je i najveći nedostatak ovog filma, a to je, dakako – radnja. Zašto? Kada pogledate ovaj film u cjelini i u kontekstu u kojem djeluje, priča ima znatno više smisla nego u prvom dijelu. Da, opet su neke stvari nejasne, nelogične i ex machina, ali u cjelini priča ima smisla u kontekstu niskih kriterija u kojima obitava. I zato je to pozitivna stvar. Međutim, s druge strane, misle li ti scenaristi da te filmove gledaju samo idioti? Ta ista radnja, koja je, pazite, kontekstualno smislenija, zapravo je još jedna čorba nagomilanih detalja bez koherentnosti, fabularnog smisla i sve to djeluje kao zbrčkana cjelina samo da se u tih gotovo dva sata predstavi što više likova. Naravno kad u dva sata idete ubaciti četiri kornjače, April O’Neil, Verna Fenwicka, Caseyja Jonesa, Shreddera, Rocksteadyja i Bebopa, Baxtera Stockmana i još Kranga i njegovog robota – to ispadne sranje. Nitko ne dobiva adekvatan razvoj, likovi su potpuno izvan konteksta, a radnja prati od toliko rupa i gluposti da sve skupa postaje negledljivo. Od stupidnih objašnjenja, tipa da su Rocksteady i Bebop postali svinja i nosorog jer svatko od nas nosi dio DNK životinje od koje smo nastali (jer, jebeš Darwina i zajedničkog pretka u liku primata), preko Deus ex machina rješenja u kojem Krang presiječe Shredderovu teleportaciju (da, imaju i to!) i naredi mu da skupi neke djelove (iako prije nitko nikad nije čuo za Kranga i Shredderu nije nimalo čudno što vidi mozak, čija geneza uopće nije objašnjena) pa do smiješnih rip-off scena na samom kraju filma u kojima istovremeno na gotovo identičan način kopiraju scenu invazije iz prvih Avengersa (prijatelj i ja smo samo čekali Hulka) i blatantno plagiraju sami sebe u vidu borbe na nekakvoj platformi iznad grada tokom koje se Kornjače bore protiv jebenog Megatrona, samo što ovaj put taj Megatron nije Shredder već Krang i njegov robot pa možete zanemariti činjenicu da je Bay ovoga puta iskoristio robota na mjestu robota. Mislim, ima tu brdo takvih situacija, ali nema potrebe detaljno analizirati svaku; vjerujte mi, neće vam promaknuti.
Još jedan veliki nedostatak ovog filma je character development, odnosno gotovo potpuni nedostatak istog (ili, barem, potpuni promašaj u njegovom prezentiranju). I dok doista ne očekujete od filmova koje producira Michael Bay da iznose neku veliku dramu, opet očekujete barem nešto, a kako je ovo dječji film, to nešto bi se moglo svesti barem na nekakav poučni efekt prema najmlađoj publici. Film ima dramu i to u vidu pomalo stupidne dileme kornjača žele li postati ljudi, gdje dolazi do sukoba među njima, a koji se razriješi magično, praktički sam od sebe, a pri čemu pratimo novo Raphaelovo agresivno izdrkavanje i neobjašnjivu emo epizodu Leonarda, dok Donatello i Michalengelo nekako stoje sa strane i sve to zanemaruju. I dok je to bio hvalevrijedan pokušaj da se filmu da nekakva dramska dubina koja bi barem djeci bila donekle poučna, sve to apsolutno propada u trenutku u kojem nikakva pouka iz svega ovoga ne proizađe, a konflikt se magično riješi sam od sebe. Doduše, ako vam se ovo čini lošim, napomenut ću vam da nijedan drugi lik nije uopće dobio prostora za razvoj…
Što se ostalih aspekata filma tiče – uglavnom ne valjaju ili se ne ističu posebno. Efekti su satisfaktorni, ali ne prelaze granicu nužnog minimuma, dok je scenografija opet djelomično paradoksalna i neusklađena s mračnim ambijentom serijala. Sam kraj filma posebno je iritantan jer se direktno kosi s osnovnim porukama TMNT serijala, prikazujući Kornjače kao heroje koji su „izašli iz sjene“ (možda metafora za ormar?) i prikazali se javnosti, što valjda otvara temu trećeg filma – postepeno okretanje javnosti protiv Kornjača i njihovog osvetničkog djelovanja? (da to bar, khm… batmanavengersisuperman… khm…, nismo imali dosad)
Kada zbrojite i oduzmete sve elemente, Teenage Mutant Ninja Turtles: Out of the Shadows ne izlazi izvan nisko postavljenih gabarita prvog nastavka. Iako će vam drugi dio možda biti gledljiviji jer ste se donekle navikli na likove i ne očekujete ništa, ostaje činjenica da film i dalje nudi jako malo i da su poboljšanja u odnosu na prvi tek neznatna i apsolutno nedovoljna za bolji dojam. Uz standardne eksplozije, nabijene efekte i lošu priču, Nindža Kornjače nastoje kamuflirati svoje očite nedostatke psihologijom navikavanja i odabirom ciljane publike, koja čak i prema tim standardima djeluje vrlo… plošno. Ukoliko vas zanima do kojih granica ovo može ići i ukoliko želite malo testirati sebe, pogledajte i ovaj film; u suprotnome, čak i ako ste fanovi, teško da ćete pronaći nešto što će vas zadovoljiti… ASP
P.S. I, ne ozbiljno, zna li netko zašto nema Williama Fichtnera? xD
Ocjena: 4.8/10
| Nagrade | |||
|---|---|---|---|
| Nagrada | Kategorija | Primatelj | Ishod |
| Oscar | N/A | N/A | N/A |
| Zlatni globus | N/A | N/A | N/A |
| BAFTA | N/A | N/A | N/A |
All the World's a Stage... 